DVANAESTI KORAK
|
“Nakon što smo se duhovno probudili, kao rezultat poduzimanja ovih koraka, pokušali smo prenijeti ovu poruku alkoholičarima i primjenjivati ove principe u svim svojim životnim situacijama.” GLAVNA tema Dvanaestog koraka je radost življenja, a njegova je ključna riječ : čin. Ovdje se našim bližnjima, alkoholičarima koji su još uvijek u nevolji, obraćamo izvana. Ovdje doživljujemo neku vrstu davanja koja ništa ne traži za uzvrat. Ovdje započinjemo provoditi u djelo svih Dvanaest koraka tako da i mi sami kao i oni oko nas mogu doživjeti čuvstvenu trijeznost. Kad se Dvanaesti korak doživi u svoj svojoj punini, on uistinu govori o onoj vrsti ljubavi koja na sebi nema ceduljice sa cijenom. Naš Dvanaesti korak kaže, također, da smo kao rezultat prakticiranja svih dosadašnjih koraka pronašli nešto što se zove duhovno buđenje. Novodošlom članu A.A. – a to često izgleda vrlo sumnjivo i nevjerojatno. “Na što mislite kada govorite o “duhovnom buđenju”?" - često pitaju. Možda o duhovnom buđenju postoji onoliko definicija koliko i osoba koje su prošle takvo iskustvo. No, izvjesno je da svatko tko je to prošao, ima nešto zajedničko sa svima ostalima. A te stvari koje su postale zajedničke nije odveć teško razumjeti. Kada muškarac ili žena dožive duhovno buđenje, onda se najvažnije značenje te činjenice ogleda u sposobnosti da čine, vjeruju i osjećaju nešto, što prije, samo na temelju svoje vlastite snage i postojećih mogućnosti, nije bilo moguće. Takva je osoba primila dar koji ju uvodi u novo stanje svijesti i bića. Ona je na stazi koja joj govori da uistinu negdje ide, da život ne završava smrću, da on nije nešto što treba trpjeti ili nadvladati. U vrlo stvarnome smislu takva je osoba preobražena, jer je došla u kontakt sa izvorom snage koji je na ovaj ili onaj način do sada negirala. Odjednom shvaća da posjeduje određeni stupanj poštenja, tolerancije, nesebičnosti, duševnoga mira i ljubavi, a već je davno prestala vjerovati da je za to sposobna. Ono što je primila je besplatan dar, a obično je, barem djelomice, i pripravljena za takav prijam. A.A.-ov način priprave za prijam takvoga dara počiva u primjeni programa Dvanaest koraka. Razmotrimo ukratko što smo sve pokušali učiniti do ovoga trenutka: Korak jedan nam je ukazao na začudni paradoks : Ustvrdili smo da smo potpuno nesposobni osloboditi se od opsesije alkoholom sve dok najprije ne priznamo da smo pred njom nemoćni. U Koraku dva smo vidjeli da se u slučaju kad se sami ne možemo vratiti zdravlju, mora angažirati neka Viša sila, jer će inače doći u pitanje i sama naša opstojnost. I tako u Koraku tri svoju volju i svoj život prepuštamo brizi Boga, kako Ga sami poimamo. Privremeno smo za one između nas koji su ateisti ili agnostici utvrdili da je dostatno da ta viša Sila bude naša grupa ili A.A. kao cjelina. S Korakom četiri započinjemo unutar sebe istraživati stvari koje su dovele do fizičkoga, moralnoga i duhovnoga kraha. Moralno preispitivanje i unutarnje istraživanje smo proveli bez ikakva straha. Gledajući na Korak pet, odlučili smo da moralno preispitivanje, ukoliko ga izvrši osoba sama, nije dostatno. Znali smo da bismo trebali prekinuti s jalovim poslom koji se sastoji u tome da živimo sami sa svojim konfliktima te da se iskreno pouzdamo u Boga i u druga ljudska bića. Na Koraku šest su mnogi između nas zastali iz praktičnoga razloga: nismo željeli da se uklone svi naši karakterni nedostaci, jer su nam neki od njih još uvijek bili jako dragi. No, znali smo da moramo prihvatiti temeljna načela Koraka šest. I tako smo odlučili da, iako su još prisutni neki karakterni nedostaci kojih se nismo posve oslobodili, moramo prestati s upornim buntovnim prianjanjem uz njih. Rekli smo samima sebi : “ To ne mogu, možda, uraditi danas, no mogu prestati s izvikivanjem – Ne, nikada”. Onda smo u Koraku sedam ponizno zamolili Boga da ukloni naše mane, onako kako On ushtjedne, u uvjetima i okolnostima kako smo naveli u našoj molbi. U Koraku osam smo nastavili sa "čišćenjem naše kuće", jer smo uvidjeli da smo bili u konfliktu ne samo sa samima sobom, nego i s ljudima i okolnostima svijeta u kojemu smo živjeli. Morali smo započeti izgrađivati svoj mir. Načinili smo listu osoba kojima smo nanijeli neku štetu i postali pripravni da se stvari konačno dovedu u red. S takvom smo praksom nastavili i u Koraku devet, izravno naknađujući štete oštećenim osobama, osim u onim slučajevima kad bi takva intervencija mogla nauditi njima ili nekim drugim osobama. U to smo vrijeme s Korakom deset započeli izgrađivati temelj za svakodnevno življenje i pametno smo zaključili da bismo trebali nastaviti s moralnim preispitivanjem i da tamo gdje smo pogriješili, trebamo odmah priznati svoje pogreške. U Koraku jedanaest smo uvidjeli da u slučaju kad smo se uz pomoć više Sile oporavili i ozdravili, odnosno kad nam je ona u ovom jako uznemirenom svijetu unekoliko vratila duševni mir, takvu Višu silu valja bolje upoznati u što izravnijem kontaktu. Ustanovili smo da je ustrajna primjena meditacije i molitve otvorila kanale tako da tamo gdje su informacije nekoć kapale, sada teku poput rijeke koja vodi do sigurne snage i pouzdanog Božjeg vodstva, jer smo sve više i više sposobni da Ga razumijemo. I tako smo primjenjujući ove Korake, doživjeli duhovno buđenje koje na koncu i nije dolazilo u pitanje. Gledajući one koji se nalaze na početku i koji još uvijek sumnjaju u sebe, ostali su mogli uočiti nastupajuće promjene. Na temelju velikoga broja takvih iskustava, mogli bismo predvidjeti da će onaj koji dvoji i koji još uvijek tvrdi da nije dobio “duhovni mamac ” i koji još uvijek svoju voljenu A.A. grupu smatra Višom silom, na kraju zavoljeti Boga i zvati Ga Njegovim imenom. I sada što reći o ostalom dijelu Dvanaestog Koraka? Iz njega izvire ona neobična energija i revnost kojom prenosi svoju poruku našim bližnjima, alkoholičarima koji još uvijek pate, i koja, konačno, Dvanaest koraka pretvara u akciju koja prožima sva naša djela i koja predstavlja tu veličanstvenu stvarnost Anonimnih alkoholičara. Čak i najnoviji novodošli doživljavaju neslućeni san pri pokušaju da pomognu svom bratu alkoholičaru, osobi koja je još nemoćnija od njih. To je, uistinu, ona vrsta davanja koja ništa ne traži za uzvrat. On od svoga brata supatnika ne očekuje da mu plati, čak ni ljubavlju. I tada otkriva da je uz pomoću toga božanskoga paradoksa davanja pronašao svoju vlastitu nagradu, bez obzira da li je njegov brat nešto primio ili nije. Njegov vlastiti karakter može još uvijek biti teško poremećen, no, on na neki način zna da ga je Bog osposobio da napravi snažan početak i on osjeća da stoji na rubu nove misterije, radosti i iskustva o kojima nikada nije ni sanjao. Praktično svaki član A.A.- a izjavljuje da nikakvo zadovoljstvo nije bilo dublje, i nikakva radost jača od uspješno obavljenog Dvanaestog koraka. Promatrati u čudu otvorene oči tih nesretnika dok se miču iz mraka prema svjetlu, vidjeti njihove živote ispunjene novima smislom i značenjem, vidjeti iznova okupljene čitave obitelji, vidjeti alkoholičare, društvene otpadnike kako su iznova našli svoje mjesto u zajednici kao ravnopravni građani, a iznad svega promatrati te osobe, ponovno otvorene za Božju prisutnost u njihovu životu– te stvari predstavljaju samu bit onoga što dobivamo od prenošenja A.A. poruke svakom slijedećem alkoholičaru. Ovo nije jedina vrsta posla u sklopu Dvanaestog koraka. Sjedimo na A.A. sastancima i slušamo ne samo zato da bismo nešto primili, nego i da svojom nazočnošću pružamo potporu. Bez obzira da li naše slušateljstvo sačinjava jedna osoba ili više, to je još uvijek posao Dvanaestog koraka. Postoje mnoge prigode čak i za one između nas kojima je teško govoriti na sastancima ili s kojima je teško raditi u četiri oka. Oni bi mogli preuzimati one nespektakularne, ali značajne zadatke koji omogućuju dobro odvijanje poslova iz područja Dvanaestog koraka, primjerice, pripravljanje kave ili kolača tijekom pauze, ili nakon sastanka, gdje je mnogo skeptika i sumnjičavih pridošlica u smijehu i razgovoru steklo povjerenje u A.A. To je Dvanaesti korak u svom najboljem smislu riječi. “Besplatno primiste, besplatno dajte ...” su sama bit ovog dijela Dvanaestog koraka. Često se može dogoditi da prolazeći iskustvo Dvanaestog koraka steknemo dojam da smo privremeno zastranili. To zastranjenje može izgledati kao trenutačni nazadak, ali će se kasnije ispostaviti kao sredstvo za postizanje boljeg cilja. Možemo, primjerice, učiniti sve da se jedna određena osoba istrijezni i nakon što smo mjesecima davali sve od sebe, vidimo ju u recidivu, opet pijanu. To se može dogoditi nekoliko puta za redom i izazvati duboko razočaranje u našu vlastitu sposobnost i volju da i dalje prenosimo poruku A.A. – a. Možemo naići i na obratnu situaciju u kojoj smo jako razdragani činjenicom da smo bili uspješni. U ovom se slučaju javlja iskušenje da postanemo posesivni prema takvim novodošlima. Možda se odlučimo dijeliti im savjete za koje nismo stvarno stručni, ili ih uopće ne bi trebali davati. I onda se uvrijedimo i zbunimo ako je savjet odbijen ili čak prihvaćen, ali s posljedicom još veće zbrke. Upornim i gorućim radom na Dvanaest koraka ponekad poruku prenesemo do tolikog broja alkoholičara da im postanemo osoba od povjerenja. Oni nas, recimo to otvoreno, redovito izabiru za voditelja grupe. Ovdje iznova nailazimo na iskušenje da pretjeramo u vođenju, a to katkada rezultira otvorenom uskratom povjerenja i drugim teško prihvatljivim posljedicama. No, na duge staze jasno shvaćamo da su to samo muke odrastanja, a iz njih ne može proizići ništa drugo osim dobra, ako se za odgovore sve više i više budemo obraćali cjelokupnom skupu Dvanaest koraka. Sada dolazi najveće pitanje. Što se može reći o primjeni tih načela u svim našim aktivnostima? Možemo li voljeti cijeli obrazac života istim žarom kojim smo voljeli njegov mali dio, koji smo otkrili kad smo pokušali drugim alkoholičarima pomoći da postanu trijezni? Možemo li isti takav duh ljubavi i snošljivosti prenijeti u naš katkada poremećen obiteljski život kao što smo to uspijevali unositi u našu A.A. grupu? Možemo li imati istu vrstu pouzdanja i vjere u te katkada obogaljene osobe, zaražene alkoholom, bolešću od koje smo i sami bolovali, kao što imamo u naše brižnike ? Možemo li uistinu prenijeti duh A.A. – a u naš svakodnevni život? Možemo li udovoljiti našim novospoznatim odgovornostima prema svijetu? Možemo li unijeti novi smisao i privrženost u vjersko opredjeljenje po vlastitom izboru? Možemo li pronaći novu životnu radost, čineći neku od svih gore spomenutih stvari? Nadalje, kako ćemo se nagoditi s tobožnjim neuspjehom ili uspjehom? Možemo li sada prihvatiti i prilagoditi se jednom ili drugom bez očaja ili ponosa. Možemo li hrabro i s vedrinom prihvatiti siromaštvo, bolest, osamljenost i lišavanje? Možemo li se potpuno zadovoljiti sa skromnijim i katkada trajnijim zadovoljstvima kad su nam zanijekani sjajniji, blještaviji uspjesi? A.A. odgovor na ta takva pitanja o životu jest : “Da, sve su te stvari moguće”. Nama je to dobro poznato jer smo doživjeli monotoniju, bol, čak i katastrofu koje su oni koji nastoje primjenjivati A.A. načela Dvanaest koraka pretvorili u dobro. I ako su to činjenice života za mnoge alkoholičare koji su se oporavili od svoje bolesti, one isto tako mogu postati činjenicama života i za mnoge druge osobe. Naravno svi A.A. – i, čak i najbolji nisu uvijek potpuno dosljedni u postizavanju tih ostvarenja. Zakazati možemo čak i kad ne uzmemo to prvo piće. Naše nevolje započinju katkada s ravnodušnošću. Trijezni smo i sretni s našim A. A. radom. Stvari se dobro odvijaju i u obitelji i u uredu. Čestitamo sami sebi na nečemu što se kasnije ispostavlja kao prelaki i površni način gledanja na stvari. Privremeno prestajemo rasti jer se osjećamo zadovoljni zbog toga što nam nije potrebno svih A.A. Dvanaest koraka. Ide nam dobro i sa nekoliko njih. Možda nam ide dobro i sa samo dva među njima, Prvim korakom i onim dijelom Dvanaestog koraka gdje “prenosimo poruku”. U A.A. šatrovačkom žargonu to je blaženo stanje poznato kao “dvokorak”. I to može trajati godinama. I najdobronamjerniji među nama mogu nasjesti na tu iluziju “dvokoraka” . Prije ili kasnije, prizor s ružičastim oblacima nestaje i stvari iznova postaju očajnički puste. Započinjemo razmišljati da A.A. uopće nije vrijedan našega truda. Postajemo zbunjeni i malodušni. I tada nam sam život, kao što to inače zna biti, isporuči veliki zalogaj kojega ne možemo ni progutati, ni probaviti. Ne uspijevamo napredovati. I gubimo svoje dobro zaposlenje. Možda postoje ozbiljne obiteljske ili ljubavne poteškoće, ili možda taj momak, za kojeg smo mislili da ga čuva sam Bog, postane žrtvom rata. I što sada? Da li mi u A.A. – u imamo, i možemo li dobiti snage za suočenje s tako velikim nesrećama koje pogađaju mnoge osobe? To bi bili životni problemi s kojima se nikada nismo mogli i suočiti. Možemo li se mi, sada, uz Božju pomoć, kako je sami poimamo, nositi s tim onako dobro i hrabro kako to često čine naši prijatelji nealkoholičari? Možemo li te katastrofe preobraziti u prednosti, izvore snage za rast i ugodu nas samih i osoba oko nas? Dobro, mi, naravno, imamo izgleda za uspjeh, ali samo u slučaju da se s ritma "dvokoraka" prekopčamo u ritam “dvanaest koraka”, odnosno ukoliko smo spremni prihvatiti Božju milost koja nam može pružiti potporu i koja nas može tako ojačati da odolimo svakoj katastrofi. Naše su temeljne nevolje iste kao i nevolje drugih osoba, no kad se pošteno potrudimo "prakticirati ta načela u svim svojim aktivnostima", čini se da istinski Anonimni alkoholičari imaju sposobnost prihvatiti te nevolje i uz milost Božju ih pretvoriti u demonstraciju vjere. Vidjeli smo članove A. A. – a kako podnose dugotrajnu i smrtnu bolest bez pritužbi, a često puta i u dobrom raspoloženju. Katkada smo nailazili na obitelji, razorene zbog nerazumijevanja, tenzija ili stvarne nevjere, a koje su se opet ujedinile zbog A.A. načina života. Iako većina članova A.A.-a relativno dobro zarađuje, neki nikako da se financijski osove na vlastite noge, a neki drugi, primjerice, imaju teških financijskih problema. Članovi se s tim situacijama redovito suočavaju hrabro i s vjerom. Kao i većina drugih osoba ustanovili smo da se možemo nositi sa velikim životnim nedaćama. No, kao i drugi, često otkrivamo da su manji i kontinuirani životni problemi veći izazov. Naš je odgovor u još većem duhovnom razvoju. Jedino na taj način možemo povećati svoje šanse za stvarnom srećom i korisnim, smislenim životom. I kako duhovno rastemo, postepeno otkrivamo da naši stari stavovi prema nagonskim potrebama podliježu drastičnoj reviziji. Naše želje za emocionalnom sigurnošću i bogatstvom, za osobnim ugledom i moći, za ljubavnom vezom i zadovoljstvom u obitelji – sve to treba svesti na određene mjere i preusmjeriti. Shvatili smo da zadovoljenje nagona ne može biti jedini cilj našega života. Ako nagone postavimo na prvo mjesto, pobrkali smo lončiće, zamijenili smo uzrok i posljedicu ; to će nas unazaditi i odvesti u razočaranje. No, kad smo spremni na prvo mjesto postaviti duhovni rast – tada i samo tada imamo zaista realne izglede za stvarni uspjeh. Ako s našim duhovnim rastom nastavimo i nakon što dođemo u A.A., naši se stavovi prema čuvstvenoj i financijskoj sigurnosti počinju stubokom mijenjati. Naš nas je zahtjev za čuvstvenom sigurnošću, za izborom našeg vlastitog načina življenja stalno dovodio u nemoguće odnose s drugim osobama. Premda ponekad nismo bili svjesni te činjenice, rezultat je uvijek bio isti. Ili smo pokušavali glumiti Boga i dominirati osobama oko nas, ili smo insistirali na pretjeranoj ovisnosti o njima. Tamo gdje su nam osobe privremeno dopustile da upravljamo njihovim životom kao da su još uvijek djeca, osjetili smo se vrlo sretnima i sigurnima. No, kada te osobe započnu pružati otpor ili kad se jednostavno udalje, osjetimo gorku uvrijeđenost i razočaranje. Tada ih sasvim nepotrebno optužujemo, ne uviđajući kako su razlogom takvoga ponašanja bili, zapravo, naši nerazumni zahtjevi. Kad smo zauzeli sasvim suprotni stav i kad smo sami poput djece insistirali da o nama vode brigu drugi, ili da nam svijet duguje sve i sva, rezultat je bio jednako nesretan. To je često uzrokom da nas osobe koje smo najviše voljeli odbacuju ili potpuno napuštaju. U tom je slučaju naše razočaranje osobito teško. Ne bismo mogli podnijeti da se ljudi prema nama ponašaju na takav način. Propustili smo uočiti da smo se, premda odrasli po godinama, još uvijek ponašali djetinjasto, nastojeći sve - prijatelje, suprugu, muža, čak i sam svijet pretvoriti – u zaštitničke roditelje. Odbili smo naučiti vrlo tešku lekciju, da je pretjerana ovisnost o ljudima neuspješna, jer su svi ljudi grješni, pa će nas čak i najbolji među njima katkada ostaviti na cjedilu, osobito u slučaju kad naši zahtjevi za pažnjom postanu nerazumni. Kad smo postigli određeni duhovni napredak, počeli smo uviđati te pogreške. Postalo je jasno da naša težnja za čuvstvenom sigurnošću među odraslim osobama pretpostavlja da svoj život uredimo na temelju načela – daj i uzmi ; morali bismo razviti osjećaj partnerstva ili bratstva sa svim osobama oko nas. Uvidjeli smo da smo trebali stalno davati, ne tražeći ništa za uzvrat. Kad smo to ustrajno činili, postepeno smo otkrivali da smo ljudima postali privlačni kao nikada ranije. Pa čak i kad bi oni i pogriješili, prihvatili bismo njihove pogreške s razumijevanjem i one nas ne bi mogle ozbiljno pogoditi. Kad smo se malo više duhovno razvili, otkrili smo da je najbolji mogući izvor čuvstvene stabilnosti sam Bog. Otkrili smo da je ovisnost o Njegovoj savršenoj pravdi, opraštanju, i ljubavi zdrava i da će ona djelovati kad ništa drugo ne bude djelovalo. Ako smo uistinu ovisni o Bogu, ne bismo pred našim bližnjima mogli glumiti Boga, niti bismo mogli osjećati onu silnu potrebu da se sasvim oslonimo na ljudsku brigu i potporu. To su bili novi stavovi koji su konačno mnogima od nas dali neku unutarnju snagu i mir, a koje je nemoguće dublje uzdrmati manama drugih, ili nekom drugom velikom nesrećom koju nismo sami skrivili. Shvatili smo da je ovaj novi nazor, nešto posebno neophodno nama alkoholičarima. Jer alkoholizam je bio posao jedinke, iako smo bili okruženi osobama koje su nas voljele. No, kad je sebična volja našega jastva potjerala sve prijatelje i kad je naša izolacija postala potpuna, počeli smo glumiti "veliku zvjerku" u jeftinim barovima i nastavili dalje na ulici, postajući ovisni o milostinji prolaznika. Mi smo još uvijek nastojali pronaći čuvstvenu sigurnost, na način da dominiramo drugima ili da o njima ovisimo. Čak i kad naš imetak nije bio toliki i kad smo se bez obzira na sve obreli sami u svijetu, mi smo još uvijek uzalud pokušavali postati sigurnima na nezdrav način, bilo dominacijom, bilo ovisnošću. Za one između nas, koji su bili poput gore spomenutih, A.A. ima vrlo posebno značenje. Uz pomoć A.A. - a smo počeli razvijati ispravne odnose s ljudima koji nas razumiju.; više nismo morali biti sami. Većina oženjenih članova A.A. – a ima sretan dom. Do iznenađujuće značajne mjere A.A. je nadoknadio štetu koju je obiteljskom životu nanio alkoholizam. No, baš kao i sva druga društva, i mi imamo seksualnih i bračnih problema i katkada su oni bolno akutni. Stalni razvodi brakova, pak, nisu uobičajena pojava u A.A. – u. Naš se glavni problem ne sastoji u tome kako da ostanemo u braku; već u tome kako da budemo što sretniji, na način da eliminiramo ozbiljnije čuvstvene probleme koji svoje podrijetlo tako često vuku od alkoholizma. Nadalje, svako zdravo ljudsko biće u nekom trenutku svog života osjeti želju da pronađe svoju družicu ili druga suprotnoga spola, s kojom ili kojim uspostavlja najveće moguće jedinstvo – duhovno, duševno, čuvstveno i fizičko. Ta jaka potreba predstavlja korijen velikog ljudskog poslanja, kreativnu energiju koja duboko utječe na naše živote. Bog nas je stvorio takvima. I u svezi s tim naše bi se razmišljanje moglo formulirati : S pomoću neznanja, prisile i samovolje mi zlorabimo taj dar, na način koji vodi našem vlastitom uništenju. Mi članovi A.A. – a ne možemo pretendirati na davanje pravih odgovora na te stare nedoumice, no naše vlastito iskustvo nudi neka rješenja koja za nas imaju odgovarajuće učinke. Kad se alkoholizam pojavi, mogu se razviti vrlo neprirodne situacije koje su po svojoj naravi protivne bračnom partnerstvu i skladnoj vezi. Ako alkoholizam pogodi muža, supruga mora postati glavom kuće, a često i hraniteljicom obitelji. A kad se stvari pogoršaju, suprug postaje bolesno i neodgovorno dijete, o kojem se treba brinuti i koje treba izvlačiti iz beskrajnih neprilika i ćorsokaka. Postupno i obično nesvjesna te činjenice, supruga je prisiljena postati majkom grješnoga djeteta. I ako ona posjeduje jaki majčinski nagon, stanje se pogoršava. Sasvim je jasno da unutar takvih okolnosti ne može postojati partnerstvo. Supruga obično i dalje daje sve od sebe, a alkoholičar istovremeno koleba između ljubavi i mržnje prema njezinoj majčinskoj brizi. Tako se uspostavlja obrazac koji kasnije može dovesti do katastrofe. No bez obzira na sve, pod utjecajem Dvanaest koraka A.A. – a takve se situacije često dovedu u red.* No, kad alkoholičar jako zastrani, vjerojatno će biti potreban dugi period strpljive borbe . Nakon što se muž pridruži A.A. – u, supruga može postati nezadovoljna, čak i ogorčena što su Anonimni alkoholičari postigli ono što ona nije uspjela u svim godinama svoje predanosti obitelji. Njezin se muž može previše angažirati u A.A. radu s novim prijateljima tako da izbiva iz kuće više, nego u vrijeme dok je pio. Videći njezinu nesreću, muž joj preporuči Dvanaest koraka i nastoji je poučiti kako živjeti dalje. Ona, naravno, osjeća da se godinama naučila umijeću življenja bolje od njega. I sada se međusobno optužuju i pitaju kad će njihov brak biti opet sretan. Oni čak mogu i posumnjati da nikada i nije bio dobar. Sklad, naravno može biti tako narušen, da je razvod jedino rješenje. No, takvi su slučajevi iznimno rijetki. Alkoholičar je, uviđajući što je njegova supruga pretrpjela i koliko je sam doprinio upropaštavanju supruge i djece, gotovo uvijek spreman iznova preuzeti svoje bračne odgovornosti i popraviti popravljivo, a prihvatiti nepopravljivo. On ustrajno pokušava svih Dvanaest koraka u svome domu, često puta s dobrim rezultatima. Na toj točki, on se odlučno i s ljubavlju pokušava ponašati kao partner, a ne kao zločesto dijete. A iznad svega, on je konačno uvjeren da lakoumni romantizam nije njegov način života. __________________________ *U prilagođenom obliku Koraci se primjenjuju i u AL-Anon i Alateen obiteljskim grupama. Te grupe koje se osnivaju diljem svijeta nisu dio A.A. – a, a sastoje se od supružnika, drugih srodnika i prijatelja alkoholičara (iz A.A. –a ili onih koji još uvijek piju). Adresa njihove glavne uprave je : 1600 Corporate Landing Parkway, Virginia Beach, VA 23456. U A.A. –u ima mnogo alkoholičara samaca koji se žele oženiti/udati i koji se odlučuju na taj korak. Neki se žene članom A.A.-a. Kako izlaze na kraj jedno s drugim? Sve u svemu ti su brakovi vrlo dobri. Njihovo zajedničko iskustvo u patnji, njihov zajednički interes u A.A. – u i njihovi zajednički duhovni sadržaji, često jačaju takve veze. Samo se tamo gdje “momak sreće curu na A.A. polju” i gdje se javlja ljubav na prvi pogled mogu pojaviti poteškoće. Budući partneri trebaju biti duboko uronjeni u A.A. i dugo se poznavati kako bi znali da je njihov sklad na duhovnoj, duševnoj i čuvstvenoj razini činjenica, a ne subjektivno mišljenje. Koliko je moguće, trebaju biti sigurni da kasniji pritisci neće ni u jednog od njih izbaciti na površinu neke dublje emocionalne nedostatke koji bi ih unesrećili. Isto vrijedi i jednako je važno i za A.A. članove koji stupaju u brak s osobama “izvan” A.A. – a.. Uz jasno razumijevanje i ispravne zrele stavove ishodi su obično sretni.. A što se može reći o mnogim A.A. članovima koji iz različitih razloga, ne mogu imati obiteljski život? Ispočetka se mnogi od njih, budući da su svjedoci tolike obiteljske sreće oko sebe, osjećaju usamljenima, tužnima i napuštenima. Ako ne mogu imati takvu vrstu sreće, može li im A.A. ponuditi zadovoljstvo slične vrijednosti i trajnosti? Da, uvijek kad god ga nastoje čvrsto potražiti. Okruženi s toliko A.A. prijatelja, ti takozvani samci nam govore da se više ne osjećaju samima. U partnerstvu s drugima – ženama i muškarcima – mogu se posvetiti mnogobrojnim idejama, osobama i konstruktivnim projektima. Kako nemaju bračnih obveza, mogu sudjelovati u pothvatima u koje se u pravilu ne uključuju obiteljski ljudi. Svakodnevno susrećemo takve naše članove kako obavljaju mnoštvo usluga i primaju mnoštvo radosti za uzvrat. Tamo gdje je riječ o novcu i materijalnim stvarima, naš je nazor doživio isto tako revolucionarne promjene. Uz neke manje izuzetke svi smo bili raspikuće. Razbacivali smo se novcem na sve strane sa ciljem da sebe zadovoljimo, a da na druge ostavimo dojam. Dok smo pili, ponašali smo se kao da je zaliha novca nepresušna, a između pijanki smo upadali u drugu krajnost, pretvarajući se u prosjake . Ne uviđajući to, sakupljali smo sredstva za slijedeću pijanku. Novac je bio simbol zadovoljstva i vlastite važnosti. Kad se naše opijanje pogoršalo, novac je postao hitna potreba koja će nam omogućiti slijedeće piće i privremenu ugodu zaborava koju piće sobom donosi. Nakon pridruživanja A.A. – u, takvi su se stavovi drastično preokrenuli, poprimajući često puta sasvim suprotni smjer. Prizor dugogodišnjeg rasipanja dovodio nas je do panike. Mislili smo da jednostavno neće biti vremena za povrat upropaštenog imetka. Hoćemo li ikada moći preuzeti te strašne dugove, imati pristojni dom, odgajati djecu i ostaviti nešto za starost? Novac sam po sebi nije naš primarni cilj, sada težimo za materijalnom sigurnošću. Čak i kad smo uspjeli dobro obnoviti posao, oni su nas strašni strahovi znali i dalje opsjedati. To nas je učinilo škrcima. Moramo imati potpunu financijsku sigurnost – ili što onda. Mi smo zaboravili da većina alkoholičara u A.A. – u ima mogućnost zarade koja je znatno iznad prosjeka; mi smo zaboravili na ogromnu dobrohotnost naše braće A.A. – a koja bi nam rado pomogla da dobijemo bolji posao ako smo ga zaslužili. Mi smo zaboravili aktualnu ili moguću financijsku nesigurnost svakoga ljudskoga bića u svijetu. I što je još gore od svega, mi smo zaboravili Boga. U stvarima novca imali smo povjerenja samo u sebe i ni u koga više. To je sve značilo, naravno, da smo još uvijek izvan ravnoteže. Kad je posao još uvijek izgledao kao jedino sredstvo stjecanja novca, a ne kao prigoda za služenje, kad je gomilanje novca zbog financijske neovisnosti izgledalo važnije od istinske ovisnosti o Bogu, još smo uvijek bili zarobljenici nerazumnih strahova. A ti bi strahovi onemogućili vedru i korisnu egzistenciju, na bilo kojoj financijskoj razini. No kako je vrijeme prolazilo, otkrili smo uz pomoć A.A. – ovih Dvanaest koraka da bi se tih strahova mogli lišiti, neovisno o tome kakva je naša trenutna materijalna perspektiva. Mogli bismo radosno obavljati i neznatne poslove, a da ne brinemo o sutrašnjem danu. Ako su nam okolnosti dobre, više se ne bojimo promjene na loše, jer smo naučili da se takve nevolje mogu pretvoriti u velike vrijednosti. Pri tome nije jako važno kakve su bile naše stvarne materijalne prilike, no vrlo je važno kakvo je naše duhovno stanje. Novac s vremenom postaje naš sluga, a ne naš gospodar. On postaje sredstvo izmjene ljubavi i usluga s osobama iz naše okolice. Kad smo uz Božju pomoć mirno prihvatili svoju sudbinu, otkrili smo da možemo živjeti u miru sa sobom, a drugima koji još uvijek pate od istih strahova, pokazati da ih i oni mogu prevladati. Otkrili smo da je sloboda od straha mnogo važnija od slobode od potrebe. Upoznajmo se sada s našim poboljšanim nazorom o problemima osobne važnosti, moći, ambicije i vodstva. To su bili grebeni na kojima su nam se nasukali brodovi tijekom pijanačke karijere. Praktično svaki dječak u Sjedinjenim državama sanja o tome da postane Predsjednikom. Želi postati čovjekom broj jedan u svojoj zemlji. Kako sa starenjem uviđa nemogućnost ostvarenja svoga sna, tako mu se jednoga dana može dobroćudno nasmiješiti. U kasnijem životu otkriva da se stvarna sreća ne sastoji u tome da se bude čovjek broj jedan, ili prvorangirani u nepoštednoj borbi za novac, privid i uobraženost. On nauči da se, sve dok igra ispravno, može zadovoljiti svakom kartom koju mu život udijeli. On je još uvijek ambiciozan, ali ne ambiciozan do apsurda, jer sada može vidjeti i prihvatiti aktualnu stvarnost. On je spreman ostati u razumnim okvirima koji odgovaraju njegovim mogućnostima. No to nije slučaj s alkoholičarima vrijeme dok je A. A. bio još u povojima, izvjestan je broj eminentnih psihologa i liječnika načinio iscrpnu studiju o grupi takozvanih problematičnih pijanaca. Liječnici se nisu potrudili da saznaju koliko se razlikujemo jedan od drugoga; nastojali su otkriti samo one značajke ličnosti koje su zajedničke članovima ispitivane grupe alkoholičara. I konačno su se pojavili sa zaključcima koji su šokirali članova A. A. – a toga vremena. Takve iznimne osobe kao što su znanstvenici imali petlje reći da je većina alkoholičara obuhvaćenih istraživanjem bila djetinjasta, čuvstveno preosjetljiva i naduta. Kako smo mi alkoholičari mrzili tu presudu. Nismo vjerovali da su naši odrasli snovi često puta bili djetinjasti. I uzimajući u obzir da nam život nije bio blagonaklon, smatrali smo normalnim da smo osjetljivi. A što se tiče našeg nadutog ponašanja, insistirali smo da nismo obuzeti ničim drugim već visokom i legitimnom ambicijom da dobijemo životnu bitku. No, nekoliko godina kasnije većina nas je došla do zaključka da su doktori bili u pravu. Imali smo mnogo izoštreniji pogled na sebe i osobe oko nas. Uvidjeli smo da smo u životnoj borbi poticani iracionalnim strahovima ili tjeskobama kako bismo se izborili za slavu, novac, i za ono što smo smatrali vodstvom. I tako je lažni ponos postao druga strana te ofucane medalje označene kao “strah”. Mi smo naprosto morali biti osoba broj jedan kako bismo prikrili naše duboke inferiornosti. U povremenim uspjesima hvalili smo se velikim djelima koje ćemo napraviti; u porazima smo bili gorki. Ako nismo imali puno svjetskih uspjeha, postajali bismo potišteni i plahi. I tada bi ljudi govorili da pripadamo “inferiornom” tipu. No, sada osjećamo da smo bili sazdani od istog materijala. Svi smo bili abnormalno plahi. Pri tome uopće nije bilo važno da li smo sjedili na obali života opijajući se do zaborava, ili smo se namjerno i lakoumno sunovratili ispod razine svojih sposobnosti i još dublje od vlastitog dna.. Rezultat je bio isti – svi smo ubrzo nestali u moru alkohola. Ali danas u zrelom A.A. – u ti su iskrivljeni nagoni izliječeni i obnovljeni u nešto slično njihovoj istinskoj svrsi i smjeru. Mi više ne nastojimo upravljati ili vladati osobama oko nas da bi se sami osjećali važnima. Mi više ne tražimo slavu i čast sa ciljem da budemo slavljeni. Kada odanim služenjem obitelji, prijateljima, poslu ili zajednici privlačimo široko raširenu simpatiju, i kad smo katkada izdvojeni na mjesto veće odgovornosti i povjerenja, nastojimo biti ponizno zahvalni i što više djelovati u duhu ljubavi i služenja. Smatramo da istinsko vodstvo ovisi o pravom primjeru, a ne o praznoj demonstraciji moći i slave. Još je čudnovatiji osjećaj da među svojim bližnjima ne moramo biti posebno istaknuti da bismo bili korisni i duboko sretni. Ne možemo svi biti istaknuti vođe, niti to želimo. Stalna i legitimna zadovoljstva istinskoga života jesu ; dobro obavljeno služenje, udovoljavanje obvezama, dobro prihvaćene ili Božjom pomoći riješene nevolje, saznanje da smo u domu ili u izvanjskom svijetu partneri u zajedničkom naporu, poznata činjenica da su u Božjim očima sva ljudska bića značajna, dokaz da se slobodno pružena ljubav uzvraća punom mjerom, sigurnost da više nismo izolirani i sami u zatvoru koji smo sami konstruirali, jamstvo da više ne trebamo stršiti u našoj okolini, nego se u nju uklapati i pripadati Božjem rasporedu stvari. Lažni sjaj i hrpa materijalnih stvari ne mogu biti zamjena za to. Istinska ambicija nije ono što smo mislili da jeste. Istinska je ambicija duboka želja da se živi korisno i ponizno hodi uz milost Božju. Ove male studije A.A. – ovih Dvanaest koraka sada završavaju. Razmatrali smo tako mnogo problema da se stječe dojam da se A. A. sastoji uglavnom od mučnih dilema i brojnih nevolja. Do izvjesne mjere je to točno. Govorili smo o problemima jer smo mi problematični ljudi koji su pronašli svoj put i koji žele podijeliti svoje znanje o tome putu sa svima kojima to može na bilo koji način biti od koristi. Jer samo prihvaćanjem i rješavanjem naših problema možemo započeti izgrađivati ispravni pristup prema sebi i prema svijetu oko nas, prema Njemu koji vlada svima nama. Razumijevanje je ključ za ispravne stavove i načela, a ispravni čin je ključ za dobar život; stoga je radost dobrog života tema A.A. – ovog Dvanaestog koraka. Sa svakim danom koji prođe neka svatko od nas osjeti što dublje unutarnje značenje A.A. ove jednostavne molitve: Bože, podaj nam mira da prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti, hrabrosti, da promijenimo stvari koje možemo promijeniti, i mudrosti da uočimo razliku između jednog i drugog. |
